Autopsija društva otpada

Ima nečeg zavodljivog u ideji da se neke knjige pojavljuju u pravi trenutak, održavajući duh vremena u kojem su napisane, dok s druge strane postoji i publika koja želi knjige koje anticipiraju strahove i nade bliže ili dalje budućnosti. Dio privlačnosti tog zrcaljenja stvarnosti leži u činjenici da se znanstvenici zaista bave aktualnim temama i da postoje intelektualci koji promišljaju svakidašnjicu i nude rješenja za životne probleme. Time kao da podsjećaju kako postoji pravo svih građana da propituju odluke donesene na političkoj, vrlo često nestručnoj razini.

Zbog čega je sustav neučinkovit?

Takva je aktualna knjiga Društvo otpada predavača Odsjeka za sociologiju Hrvatskih studija Ivana Perkova. Korijen te knjige leži u istraživanju koje je autor proveo za potrebe svojeg doktorata prije nekoliko godina. U polustrukturiranim intervjuima on je razgovarao s trideset stručnjaka: političarima, upravljačima sustavom zbrinjavanja otpada u Gradu Zagrebu, novinarima specijaliziranim za ekologiju te predstavnicima nevladinih organizacija. Korupcija i klijentelizam samo su neki od problema, koje su sudionici istraživanja istaknuli kao problem neučinkovitosti sustava. Perkov citira podatke američke Federalne agencije za istraživanje tržišta o rastu globalne vrijednosti tržišta gospodarenja otpadom s 285 milijardi dolara u 2016. na 435 milijardi prošle godine. Ispitanici su jasno ukazali na neučinkovitost hrvatskog sustava gospodarenja otpadom, koji je u osamnaest godina postojanja uspio izgraditi tek tri od jedanaest predviđenih županijskih centara za zbrinjavanje otpada. Sustava koji nije uspio uspostaviti tržište sekundarnih sirovina nastalih odvojenim prikupljanjem otpada i koji nije dao odgovore na to gdje će spaljivati gorivo iz otpada koje proizvode skupi i predimenzionirani centri. To je sustav u kojemu su centri izgrađeni javnim novcem, neki s 400 nedostataka (Kaštijun, Istra), neki bez protupožarne zaštite (Marišćina, Rijeka) a neke će graditi tvrtke bez ijedne referencije (karlovački, Babina Gora).

Red prvenstva gospodarenja otpadom / izvor www. strukturnifondovi.eu

Spaljivanje ili razdvajanje otpada?

Prilikom predstavljanja tog istraživanja u medijima, za vrijeme bivšega zagrebačkog gradonačelnika, Perkov je naglasio da je postojeći sustav samo jedno od ogledala krupnijih društvenih problema. Tada je rabio termin „zbrinjavanje otpada“ jer je smatrao da se u Zagrebu otpadom sustavno ne gospodari. Upravo na ono što upozoravaju aktivisti i kritičari današnjeg zagrebačkog gradonačelnika koji osim uvođenja plavih vrećica nije odmakao u izgradnji infrastrukture. Isto istraživanje je dokazalo postojanje i danas aktualne dvije suprotstavljene grupe stručnjaka, koje međusobno jedna drugoj niječu stručnost. Ugrubo jedna favorizira spaljivanje, a druga razdvajanje otpada. Autor Društva otpada ostavio je dakako ispitanike anonimnima, no zanimljivo je da pobornici razdvajanja otpada s jedne strane i oni koji se zalažu za njegovo spaljivanje s druge nisu stranački podijeljeni na lijeve i desne. Među pobornicima cirkularne ekonomije ističe se voditelj Katedre za inženjerstvo vode i okoliša Zavoda za energetska postrojenja, energetiku i okoliš zagrebačkoga Fakulteta strojarstva i brodogradnje, bivši ministar zaštite okoliša, bivši asistent autora postojećeg sustava gospodarenja otpadom i gradski vijećnik Domovinskog pokreta Slaven Dobrović. On je s kemičarom i bivšim profesorom Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta Stankom Uršićem postavio uspješan sustav razdvajanja otpada na otoku Krku. Uz to za razdvajanje se zalaže niz nevladinih udruga od Zelene akcije u Zagrebu do Zelene Istre i Sunca u Splitu. Jedan je od naglasaka političkog programa zeleno-lijeve koalicije i na nacionalnoj i na gradskoj razini razdvajanje otpada premda nije posve jasno je li današnji gradonačelnik posve protiv spaljivanja. S druge strane jedna od glavnih zagovornica spaljivanja i centara, koji proizvode nekvalitetno gorivo, jest predsjednica Hrvatske udruge za gospodarenje otpadom, voditeljica Zavoda za energetska postrojenja, energetiku i okoliš Geotehničkog fakulteta u Varaždinu, koordinatorica Studije utjecaja na okoliša istarskog centra za zbrinjavanje otpada i bivša asistentica autora sustava centara (Nikola Ružinski) Aleksandra Anić Vučinić kao i autor studije za sisačku spalionicu Petra Pripuza Viktor Simončič. Ideju centara podupiru obje najveće parlamentarne stranke, a ni vječno bivša ministrica Holy nije joj se odupirala za svojeg tromjesečnog mandata.

Izd. Pergamena, 2022.

Perkovljevo istraživanje pokazalo je da je za pomirenje struke i izgradnju sustava potreban politički konsenzus i donošenje plana koji bi se dosljedno, bez promjena strategije, provodio nekoliko desetljeća. Također ustanovljeno je da od anketiranih aktera dobro surađuju ekološki aktivisti i novinari te političari i struka. Usto upozoreno je da su zakoni i pravilnici proturječni jer promoviraju europska pravila o razdvajanju i recikliranju otpada, koja ekonomski ugrožavaju skupe ozakonjene projekte regionalnih centara za zbrinjavanje otpada koji trebaju velike količine otpada da bi bili isplativi.

Uspostava održivog sustava košta, ali donosi dugotrajne koristi

Perkov je također otkrio da upravljački akteri, koji bi se u svojem poslu trebali baviti gospodarenjem otpadom u gradskim urednima i ministarstvima, smatraju kako su zakoni i pravilnici tog sektora dobri. Oni nisu vidjeli, a vrlo vjerojatno ne vide ni danas, da je problem s otpadom dramatičan i smatraju da se stanje popravlja. Istraživanje je potvrdilo evidentno: civilne udruge dosta su ili čak izrazito nezadovoljne postojećom situacijom. Aktualnosti tog istraživanja pridonosi prošlogodišnji prosvjed udruga okupljenih u inicijativi Zero Waste Hrvatska, koji su kritizirali novi nacionalni Plan gospodarenja otpadom. Smatraju da Plan, koji kasni godinu dana (za prethodno je razdoblje Plan kasnio dvije godine), potiče nastavak gradnje štetnih regionalnih centara i spaljivanja otpada, a zanemaruje prioritete smanjenja, ponovne uporabe, recikliranja i kompostiranja. I Perkov je vrlo jasno pokazao da Hrvatska ne uspijeva smanjiti količine nastalog otpada. Za to nisu krivi samo needucirani potrošači već država koja recimo ne provodi nova pravila o smanjenju plastičnih vrećica, jednokratne ambalaže i pribora dopuštajući stavljanje na tržište neiscrpnih zaliha trgovaca koje nije popisala.

Istraživanje je također potvrdilo da je potrebna trajna i cjeloživotna edukacija javnosti. Ona u sustavima s visokim stupnjem razdvajanja otpada poput njemačkog grada Münstera iznosi već tridesetak godina četiri posto ukupnog proračuna potrošena za gospodarenje otpadom. Javnosti bi usto u okviru takve edukacije netko morao priopćiti neugodnu vijest da uspostava održivog sustava gospodarenja otpadom stoji više nego što trenutačno korisnici plaćaju ili su plaćali desetljećima, ali donosi dugotrajne ekološke, javnozdrastvene i ekonomske koristi. No problem je što su budžeti za takve edukacije u hrvatskim lokalnim proračunima i komunalnim tvrtkama veoma skromni, svode se na jednokratne kampanje ili još češće ne postoje.

Bavi li se itko edukacijom o odgovornosti?

No Društvo otpada nije puko prepričavanje tog istraživanja jer se knjiga sastoji i od teorijskog okvira te analize strategijskih i zakonskih europskih i hrvatskih dokumenata. U teorijskom dijelu ona naglašava važnost uključivanja društvenih znanosti u rješavanje problema zbrinjavanja otpada. Perkov uspješno dokazuje da iza svake tehnologije moraju stajati vrijednosti poput odgovornosti, poštovanja znanja i pravednosti. Oslanjajući se na snažnu tezu rodonačelnika bioetike Vana Rensselaera Pottera da se „tehnološke odluke ne bi trebale donositi samo na temelju profita, već ih treba ispitati u smislu opstanka“ te na dugu tradiciju svojih socioloških uzora (Ognjen Čaldarović, Ivan Cifrić) Perkov gradi svoj teorijski okvir oko pojma odgovornosti. Za njega je jedan od glavnih razloga zašto je otpad bio dugo izvan znanosti, politike i svakodnevnih razgovora neodgovornost na svim razinama. Prije svega na razini proizvođača otpada, koji žele da ga se „odveze što dalje i pusti tamo da nestane baš poput nemoći, starosti i smrti ‘spremljene’ daleko od očiju u umirovljeničkim domovima i bolnicama“. A bavi li se itko sustavnom edukacijom djece i šire javnosti o odgovornosti?

Na razini rješenja knjiga nudi jednostavnu formulu: otpad je sirovina na krivom mjestu i jasna je hijerarhija koju Europska Unija želi tijekom postupanja s njime. To je hijerarhija u kojoj se isprva sprečava nastajanje otpada. I to kroz dizajn proizvoda, koji se dulje upotrebljava i poslije lako reciklira te kroz odgovornost proizvođača koji dio profita moraju uložiti u taj novi dizajn i poslije zbrinjavanje proizvoda. Pretpostavka za to snažna je država koja ta pravila proizvođačima donosi i provodi ih. Zatim se dio otpada sprečava njegovom ponovnom uporabom, a ako to nije moguće, on se reciklira u novu sirovinu. Oko 30 posto otpada čini biootpad koji se može kompostirati i upotrebljavati u šumarstvu i poljoprivredi. Tek nakon ta četiri postupka dolazi na red iskorištavanje otpada za proizvodnju električne i toplinske energije spaljivanjem ili za proizvodnju vodika ili goriva. Čak i predstavnici europskih tvrtki za izgradnju energana za otpad tvrde da je samo oko 25 posto prvotne količine komunalnog otpada moguće termički obraditi u takvu sustavu. Tek najmanji dio otpada koji je inertan smije se nakon svih ostalih pokušaja odlagati.

Umjesto disperzije i razblaživanja odgovornosti Društvo otpada upozorava na važnost društvenog i bioetičkog promišljanja o otpadu iako neka istraživanja baza znanstvenih radova pokazuju veoma mali broj onih koji se gospodarenju otpadom bave iz perspektive društvenih znanosti. To promišljanje uključuje i jasnu komunikaciju o rizicima koje svaka tehnologija nosi sa sobom, o čemu tehnološki optimisti i prodavači opreme ne vole govoriti. Pozivajući se na njemačkog sociologa Ulricha Becka i njegov koncept „svjetskog društva rizika“, u kojem su stvorene opasnosti nepoznate u prethodnom vremenu, Perkov upozorava da otpad ne može biti tek unosan posao ili ničija briga dok ne počne smrdjeti u cijelom gradu.